Kako je to čovjek duhovna duša?
E, to je nešto revolucionarno. Naime, kada se govori o tome što je to čovjekovo tijelo na način kako to medicina proučava, kako neuroznanost govori o mozgu ili kada se želi doći do istine o tome, nastaju veliki problemi. Gotovo svi znanstvenici govore kako je nemoguće proučavati čovjekov duh. Filozofi pak proučavaju samo čovjekov duh. U takvoj situaciji nitko ne dolazi do potpune istine. Odvajanjem duše od tijela i jednostranim promatranjem čini se neznanstveni potez koji nije realan. Jer, ne postoji duša bez tijela i ne postoji tijelo bez duše.
Tijelo nije samo materija, nego je ono oživljena materija, a time imamo nešto sasvim novo - ne više materiju, i ne više sam duh, nego nastaje nešto treće. Tako zapravo moramo govoriti o čovjeku, a to je ono revolucionarno i sigurno pripada vrhu suvremene znanosti.
Kako shvatiti proces oživljavanja materije?
Ako imamo, npr. neku kuću sa svim električnim instalacijama i svim odličnim aparatima, televizijom, radijem, računalom, ipak u toj kući neće biti svjetla, niti će aparati raditi samo po tome što postoji instalacija. Čitavoj instalaciji nedostaje nešto što dolazi izvana. Nedostaje joj električna struja. Kada ona napoji sve instalacije, tada sve oživi – imamo i svjetlo i grijanje, možemo se služiti računalom i gledati televiziju, tj. imamo sve što nam je potrebno.
I, s druge strane, kada struja napusti sve, sve postaje mrtvo. Slikovito govoreći, materijalistički znanstvenici nam nude rješenje koje ne uzima u obzir struju; kao da bi npr. svjetlo dolazilo iz same instalacije, bez struje, što naravno ne može biti istina. Drugim riječima, ako mislimo kako je ljudsko tijelo samo materija koja se može medicinski objasniti i liječiti samo materijalnim lijekovima, onda smo na krivom putu.
A mozak?
Savršen ljudski mozak, ako ga ne napaja nešto izvana, još nije ljudski mozak; to je instalacija, ali još nije mozak. Tek kada život dođe u taj mozak, kad dođe duh, tada možemo govoriti o mozgu i tada on funkcionira.
Neki suvremeni znanstvenici, međutim, analiziraju mozak tek kao materiju iz koje sve proizlazi i tvrde da se sve vezano uz mozak može samo fizikalno i medicinski mjeriti i istraživati. To je krivi put jer je smiješno da iz samo materijalnog mozga nastaju, npr. misli.
Kao što iz same instalacije nikada neće nastati svjetlo, tako i samo po radu, zapravo, mrtve materije mozga ne dolazi život za cijeli organizam.
Kada, pak, dođe struja, nastaje nešto sasvim novo i tek tada vidimo svu ljepotu u toj kući. Ako nema struje, sve se čini mrtvo. Slično možemo razmišljati o ljudskom mozgu. Mozak je samo onda mozak kada ga natapa, odnosno oživljava čovjekova duša. A kad kažemo čovjekova duša, onda mislimo na duh koji je Bog, prema Postanku 2,7, ulio iz sebe u čovjeka. Dah života je dao.
Dakle, Bog, koji je apsolutni, čisti duh, udahnuo je dah u čovjeka i time dao čovjeku neku vrstu struje. Time što je udahnuo, stvorila se duša koja spaja duh s čovjekovom mrtvom materijom i čini ga čovjekom.
Što je za čovjeka odlučujuće?
Čovjek nije čovjek po tome što ima izvanjsko tijelo, nego time što je duša došla u njega. Odlučujuće je, dakle, za čovjeka kada duša dolazi u njega. Čak je ljudsko tijelo moglo biti živo kada ga je Bog stvarao, ali samo psihofizički i vegetativno. Kada je došla duhovna duša, kada je Bog iz sebe udahnuo osobnu dušu, tada nastaje nešto sasvim drugo. Jednako tako, kada mozak oživi čovjekov duh, nastaje nešto sasvim drugo.
Gdje je problem u razumijevanju materije i duha?
Problem je u tome što danas znanost još uvijek ne zna što je to točno materija - je li to samo energija? Je li to samo nešto kruto? Je li to samo ono što dohvaćamo osjetilima? Što je to zapravo materija? A jednako tako ne znamo što je to duh. Naše su spoznajne sposobnosti ograničene, a pravimo se kao da znamo što je i jedno, i drugo.
Temeljni problemi suvremene znanosti su u tome što se materijalistički znanstvenici strogo pridržavaju samo materije, a humanistički znanstvenici se, s druge strane, pridržavaju samo duha. To znači da odvajaju materiju od duha. Zbog toga odvajanja materije od duha, onemogućeno nam je razumijevanje čovjeka i života.
Biologija proučava život, ali iako danas vrlo razvijena, ne zna što je život. Ne zna jer proučava samo materijalni dio života, a ne život sam. Materija ne proizvodi život i upravo je tu temeljna pogreška svih biologa koji uzimaju život kao produkt materije. To su materijalistički znanstvenici.
No, i humanistički znanstvenici, kreacionisti, jednako griješe kada govore da materiji u biljci, životinji i čovjeku pridolazi nešto što je život, pridolazi duh koji proizvodi sve, ali taj duh nije pomiješan s materijom, već su duh i materija odvojeni jedno od drugog. Duh kao da se samo služi materijom kao medijem, a ne da su oni jedno. Ta rastavljenost duha od materije onemogućuje istraživanje biološkog svijeta, a time i našega mozga.
Što je život?
Isus kaže: „Ja sam život“, ali time pred nas stavlja veliku enigmu. Što to znači „Ja sam život.“? Biblija nam, pak, kaže kako je po Riječi stvoren svijet; drugim riječima, po Isusu je stvoren. To znači da je Riječ koju Bog izgovara duhovna i stvarateljska. No, Riječ stvara i materiju i ulijeva duh, a ne stvara samo duh.
Jesu li duh i materija jednako vrijedni?
Kreacionisti, mnogi teolozi pa onda i vjernici, materiju smatraju nečim „nižim“, ograničenim, nečim što nije dostojno i što će biti uništeno i odbačeno. To nije ispravno i nije istina jer znamo da je Isus uskrsnuo i da je to tijelo koje je on imao, ta materija, postalo produhovljeno. Ta materija nije postala duh, nego je produhovljena, ona je uskrsla! Time znamo da je i materija ušla u samoga Boga. Isus je druga božanska osoba u Presvetom Trojstvu i onda znači da je njegovo ljudsko tijelo ušlo u božansko. Prema tome, tijelo nije nešto niže. Tijelo treba promatrati sa sasvim druge strane, treba ga, zapravo, gledati na razini duha. Tijelo je stvorio Bog, a On ne stvara nešto nisko! Uostalom, u fizikalnom, „mrtvom“ svijetu, postoje neizmjerne energije i neizmjerne mogućnosti razvoja do nevjerojatnih razmjera i oblika. I znamo da, kada se materija spoji sa životom, nastaju neki sasvim drugi oblici. Uzmimo samo primjer hrane koju unosimo u organizam kao nešto mrtvo, sasvim materijalno, a onda ona u organizmu postaje čovjekovo meso i krv, daje mu energiju i rast. Što se tu događa? Čini li hrana nešto? Jesu li to samo kemijski procesi u našem želudcu i crijevima? Još uvijek stojimo na pragu još bezbrojnih enigmi. A, sve samo zbog tromosti znanstvenih umova i neodstupanja od svoga stava – postoji samo materija ili samo duh.
Procesi mozga - procesi duha ili materije?
Čovjek je tijelo i duša, on je oduhovljeno tijelo i otjelovljena duša. Ne postoji čovjek bez tijela i ne postoji čovjek bez duše. Ali, važno je da se to dvoje može samo razlikovati, a ne odvajati! Mi možemo razlikovati glavu i tijelo, ali ih ne možemo odvajati; ako ih odvojimo, više nema čovjeka.
Nobelovac, dr. Eric Kandel, dobro izražava čitavu tu problematiku znanosti kada, u svojoj knjizi U potrazi za pamćenjem, iznosi kako je najveći problem u tome što se znanstvenici nikako ne slažu što se to u mozgu događa, događa li se po duhu ili po tijelu.
Neki, poput Nobelovaca Karla Poppera i Johna Eclesa, ali i Sv. Tome, govore da je duša besmrtna i neovisna od mozga. No, drugi, pak, kažu kako je zapravo mozak taj koji sve čini, a ne duša. Osobito suvremeni filozofi kažu kako sve što čovjek govori, čini i misli, izlazi samo iz materijalnog mozga.
Ali, onda imamo i dr. Cricka koji kaže kako je to sigurno donekle istina, no da nikad nećemo uspjeti istražiti ono što je bit samoga mozga, odnosno ono što nazivamo duh u mozgu.
Daniel Dennett, pak, kaže kako uopće nije problem proučavati dušu te kako moramo napokon nešto u tom smjeru učiniti.
Zanimljivo je razmišljanje Thomasa Nagela i Johna Searlea kada kažu kako je svijest jedan vlastiti sistem bioloških procesa. Žele reći da mozak, kao čista materija, nije sposoban proizvesti svijest čovjeka, ali svijest ne proizvodi neki duh sa strane, već se radi o nečemu trećem. Time su oni možda najbliži istini koju izražava dr. Daniel H. Amen u svojoj knjizi Liječenje hardweara duše: „Ako modul za Boga postoji, onda on ukazuje na to da bi ljudi koji su ateisti mogli imati različito ustrojen živčani krug i bi li nas iznenadilo kada bismo saznali da nas je Bog stvorio s fizičkom sposobnošću za vjeru“. Dakle, on gleda fizičku sposobnost nešto drugačije pa izriče: „Potrebno nam je ustrojstvo pomoću kojega bismo Božju prisutnost vidjeli i čuli u fizičkom svijetu“. Ovime je mnogo toga rečeno.
Gdje je naša fizička sposobnost za vjeru?
Kada kažemo kako imamo iskustvo Boga, iskustvo duha, onda se ne radi o tome da smo najednom dobili neku duhovnu snagu i sposobnost, nego smo upravo u onoj snazi i sposobnosti koju već imamo u sebi, sada doživjeli Boga. To dalje znači da je naš mozak istovremeno materijalan i duhovan. I da je on, kako kaže i veliki književnik W. Shakespeare, krhko prebivalište duše. Drugim riječima, govoreći o duši, mogli bismo reći da je to i mozak, ali pazeći da pri tome ne upadnemo u herezu.
Je li mozak duša, ili je duša smještena u mozgu?
U Isusu imamo i Boga i čovjeka nepomiješano, ali i neodvojivo. Dakle, Isus je Bog i čovjek istovremeno i te dvije stvarnosti možemo donekle samo razlikovati.
Upravo tako bismo mogli reći da su u čovjeku mozak i duh, odnosno materijalni mozak i duša, na neki način jedno; mogu se razlikovati, ali se ne smiju odvajati.
Mnogi filozofi tvrde da je mozak središte čovjeka.
Biblija, pak, poručuje da je srce središte čovjeka, ali ne shvaća srce kao ono fizički smješteno u našim prsima. Zapravo, srce i mozak kao da su na neki način u Bibliji spojeni.
Kako razumijeti mozak u kontekstu hagioterapije?
Hagioterapijom želimo liječiti čovjekovu duhovnu dimenziju. Međutim, kada liječimo čovjeka koji ima bilo kakvu tešku duhovnu bolest, tada nailazimo na dva uzroka te bolesti.
S jedne strane to može biti mozak koji ne funkcionira, a s druge strane to može biti duša koja ne funkcionira, i to duhovna, a ne psihička duša.
Ako je mozak, kao samo materija, bolestan, znači da ga duša ne može potpuno oživjeti, odnosno da materijalni mozak nema svih onih sposobnosti i mogućnosti preko kojih bi djelovala čovjekova duhovna duša. To je slično kao da u kući imamo instalaciju spojenu s električnom centralom, ali ako je neka žica oštećena, ne dobivamo struju; ili, ako je neki električni aparat oštećen, npr. računalo, on neće funkcionirati unatoč struji koja je tu.
U hagioterapiji je važno gledati dalje i promatrati čovjeka kao duhovnu dimenziju, duhovnu dušu. A, već smo spomenuli da čovjek nije čisti duh, nego je on spoj – on je otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo i to onda zovemo duhovna duša. Kada, dakle, kažemo duhovna duša, mislimo na čitavog čovjeka, i njegovo tijelo i njegovu dušu. Duhovna duša je već u tijelu.
I dijagnosticiranje u hagioterapiji znači utvrđivanje je li u čovjeku doista oboljela duša, onaj duhovni dio mozga, ili je obolio materijalni dio mozga.
Kako hagioterapija pomaže oboljelom mozgu?
Ako je obolio materijalni dio mozga, onda možemo hagioterapijom dvostruko pomoći: da pošaljemo čovjeka neuropsihijatru koji će mu dati lijekove koji će pomoći rad mozga. No, možemo ono što i dr. Amen kaže, pozitivnim mislima i moralnim odlukama te molitvom, poboljšati rad mozga. Tako se čak i mrtve stanica mozga mogu liječiti! Važno je ne rastavljati ta dva vida liječenja - treba i medicinski i duhovno djelovati na čovjeka kako bi se mozak izliječio. Ovo se odnosi na oboljeli materijalni, nazovimo ga, ovozemaljski, dio mozga.
Kod dijagnoze „bolesti“ samo duhovne dimenzije čovjeka, djelovat ćemo na način da čovjeka vodimo do duhovnog zdravlja putovima mudrosti, moralnim putem, putem transcendencije i teološkim putem. Teološki put, prisjetimo se, obuhvaća: put bezuvjetne Božje ljubavi, put povjerenja u Boga, put pomirenja s Bogom, put oslobođenja koje Bog daje (osobito po molitvi Crkve) i napokon da čovjeka dovedemo do toga da, ako je vjernik, može moliti te time dokučiti i dodirnuti Boga kao izvor svoga života.
Dakle, „bolesti“ duhovne razine mogu se liječiti samo duhovnim putem, ali se time liječe i sve simptomatske bolesti tijela i psihe, koje imaju etiologiju u duhovnoj duši.
Neurologija i psihologija nisu dostatne u liječenju bolesti mozga?
Djelatnici u neuropsihijatriji trebali bi shvatiti kako se mozak ne može liječiti samo lijekovima i psihoterapijom jer je mozak više od tijela i psihe, on je čovjekov mozak i stoga je produhovljen i oduhovljen. Radi se o ljudskom mozgu koga nosi duh!
Stoga bez duhovne dimenzije liječenja nećemo uspjeti čovjeka potpuno izliječiti.
Pred nama danas stoji zahtjev za spajanjem neuroznanosti i filozofskih znanosti. Hagioterapija tu pokušava pomoći tako što proučava, tzv. antropološku pneumatologiju, tj. želi shvatiti što je to čovjekova duhovna dimenzija i želi potvrditi da čovjek nije samo duh ili samo tijelo, nego je uvijek i duh i tijelo zajedno.
Koje je biblijsko značenje tijela i duše?
Biblija često kaže da je čovjek tijelo. Ona tijelo uvijek shvaća kao oživljeno tijelo i kaže da će svako tijelo vidjeti spasenje Božje. Čovjek se smatra tijelom ukoliko je grješan, raspadljiv, ukoliko je spojen s materijom pa može oboljeti. S druge strane, Biblija govori da je čovjek duša i poručuje: „Spasi dušu svoju!“. Čovjek je duša ukoliko je „odozgor“, od duha, ukoliko je vječan, neuništiv, ukoliko je kreativan i ima svijest i samosvijest, odgovornost i slobodu. Ali, važno je to dvoje ne odvojiti! To su dva aspekta promatranja uvijek istog čovjeka.
Čovjek je vrhunac stvaranja, kaže Biblija. On je sve ono što je Bog stvorio. Čovjek ima u sebi duh kao što ima anđeo koji je isto stvorenje; čovjek ima u sebi psihičku dušu kao životinje; ima vegetativnu dušu kao biljke; ima mrtvu materiju kao što to proučava fizika. Sve što postoji u stvorenju, sve što je Bog stvorio, u malome je prisutno u čovjeku. Mogli bismo reći da je čovjek cjelina stvorenja.
Što je sa smrću?
Zanimljivo kaže jedan dokument Kongregacije za nauk vjere, iz vremena kada je kardinal Šeper bio pročelnik: „Kada čovjek umire, s njime idu sve duševne sposobnosti tako da čovjek može u nebu komunicirati s drugim ljudima koji su tamo.“
Dakle, u nebo ne ide neka čista duša bez odnosa prema materiji, a na Zemlji ostaje samo mrtva materija. Sve ono u duhovnoj duši, po čemu je čovjek uopće duhovna duša, ide s čovjekom. To znači da neka vrsta materijalnoga u čovjekovoj duši ostaje stalno jer duša nije čisti duh. Pokojnici nisu čisti duh, nego su duše koje idu u nebo.
Uvjerenje ljudi da se pokapa tijelo, je sasvim krivo. Pokapaju se samo materijalni ostatci čovjekova tijela, a ne tijelo.
Drugim riječima, televizija nije televizija ako je samo materijalna, bez struje; ona je televizija tek kada su struja i aparat zajedno. Motor nije motor kad je bez benzina, nego tek uz benzin. U suprotnom se radi samo o ostatku televizije ili motora koji su nam beskorisni. Tako je i kod čovjeka - ono što pokapamo u grob nije tijelo, nego materijalni ostatak tijela. To je slično kao kad odrežemo kosu, ona postaje samo materijalni ostatak.
Zašto sa poštovanjem pokapamo čovjekovo tijelo ako je ono samo ostatak?
Crkva nam odgovara da je to zato što je tijelo na neki način mjesto duše. No, zapravo bi bilo točnije reći kako je to tijelo zajedno s dušom bio čovjek i onda s poštovanjem pokapamo tijelo kao materiju koja je dodirnula čovjeka. Tijelo je primalo sakramente i milost te je stoga sveto i dostojanstveno. Konačno i materijalno tijelo će uskrsnuti.
Uvažavamo li dovoljno čovjeka kao cjelinu duha i materije?
Moramo napokon u svom shvaćanju, znanstvenom i općem, spojiti duh i materiju u jedno i uočiti tu cjelinu. Čovjekova duša nije nešto različito od čovjeka, već je ona čovjek. Pod time mislim da je u svakom djeliću čovjekova tijela prisutna duša. Kad nas netko, npr. dodirne, kažemo: „Ti si mene dodirnuo.“. Dakle, čovjek svoje tijelo osjeća kao cjelinu zato što to duša spaja u cjelinu. Medicina treba shvatiti da dodirujući i zahvaćajući u ljudsko tijelo, ne dodiruje nešto irelevantno, što nema veze s čovjekom, samo fiziku tijela, nego dodiruje čovjeka, dodiruje život i treba pomoći duši da može djelovati preko toga tijela, da tijelo može funkcionirati da bi čovjek bio čovjek.
S druge strane, kada u hagioterapiji liječimo duhovnu dušu, moramo biti svjesni da time dajemo snagu čovjekovoj duhovnoj dimenziji da ona može temeljito oduhoviti ljudsko tijelo, njegovu fiziku, da bi čovjek mogao biti sposoban za vrhunsko djelovanje.
Ovo su samo razni aspekti istog čovjeka, ne dvije različite stvari jer to je isti čovjek.
Čovjekova duša, koju jednako dodiruje i medicina i hagioterapija, je najdublja intima, nešto što se tiče samo Boga i čovjeka. A intima se ne smije profanirati, ona je sveta i središte je čovjeka. Zato u hagioterapiji postoji dužnost čuvanja svojevrsne ispovjedne tajne - ono što se sazna o grijesima i slabostima čovjeka, ne smije se nigdje izreći, ne smije se služiti tim znanjem, niti na taj način procjenjivati čovjeka koji je ispred nas.
Jednako tako i medicina mora postati svjesna da dira intimu čovjeka. Dodirujući čovjeka izvana, dodirujemo njegovu intimu jer dodirujemo i njegovu dušu, dodirujemo njega. Medicina, osobito kirurgija treba imati poštovanje pred tijelom čovjeka.
Nadalje, u čitavoj javnosti susrećemo se s profaniranjem čovjekova tijela i njegove intime, njegove erotike, seksualnosti, tajnovitih misli. To treba liječiti.
Liječi li se ispravno čovjekovo tijelo?
Već spomenuti dr. Lipton proučavao je placebo efekt i došao do toga da je djelotvoran u gotovo preko 60% slučajeva. Placebo efekt je, drugim riječima, ono što je dr. Jores izrekao da je 70% bolesti specifično čovjekovih bolesti, nemaju ih životinje i biljke što znači da dolaze od duhovne dimenzije jer se samo po tome razlikuje čovjek od životinje.
To dalje znači da, ako liječimo duhovnu dimenziju, onda smo izliječili tih 60 ili 70% fizičkih bolesti! A placebo efekt dolazi iz duhovne dimenzije, to je duh koji liječi i oživljava tijelo. Dakle, do 70% našeg zdravlja ovisi o našem duhu, a do 40% ovisi samo o tijelu.
No, proučavajući placebo efekt, dr. Lipton je doživio suprotstavljanje farmaceutskih tvrtki. Naime, ako bi se propagirala znanstvena istinu o placebo efektu, dakle o duhovnoj snazi čovjeka i duhovnim mogućnostima dolaženja do zdravlja, te bi se tvrtke našle u velikim gubicima. Dr. Lipton kaže i kako danas u svijetu, među tim tvrtkama, postoji stalno nastojanje da se spriječi govor o duhovnom liječenju i o placebo efektu.
I na medicinskim fakultetima se tek kratko spominje placebo učinak kao da nije važan.
A što je s genetikom?
Proučavajući genetiku, naš dr. Radman je trijumfalistički htio reći kako je otkrio da Boga zapravo i nema, već se kod čovjeka radi samo o igri gena. Međutim, takvo shvaćanje je prenaivno. A suprotstavlja mu se i znanstvenik Francis S. Collins koji nam kroz svoju knjigu Božji jezik, poručuje kako je upravo proučavajući gene došao do toga da Bog postoji. U genima je naime pronašao zapisan Božji jezik.
Naravno, ako gene shvatimo samo kao nešto materijalno, nismo ništa postigli i naivni smo. Jer, čovjek nikad nije samo materija. U genima treba proučavati život, a život je duh. To je onda jedan drugi sklop, neka druga energija, drugo neko saznanje, druge informacije su prisutne u genima, a ne materijalne. No, pripisati to samo duhovnom području opet bi bilo neznanstveno kao i tvrditi da se radi samo o materiji.
Moramo uvijek čovjeka gledati kao cjelinu duha i tijela i nema drugačije. U čovjeku nikada ne funkcioniraju samo fizičke snage.
Kada je naš Domazet ml. Lošo otkrio da se u genima nalaze informacije čitave ljudske povijesti, onda je morao biti svjestan da geni nisu samo materijalni jer samo materija ne može sadržavati tako neizmjerne informacije. Očito tu mora biti i duh jer duhovno nema granica i slobodno je od prostora i vremena te zato može sadržavati sve. Tek kada tako promatramo, možemo donekle shvatiti genetiku. Ali, gene nam nikad nijedan znanstvenik neće moći objasniti, dokle god ne prihvati njihovu i materijalnu i duhovnu komponentu.
Izgleda da će nam trebati još puno vremena da to dokažemo našim znanstvenicima i pokažemo istinu. Ipak, dok je zanemarujemo, lutat ćemo i istraživati nešto što nam je zapravo nadohvat ruke i što je tako vidljivo. Bog je tako očevidan, tako jasno vidljiv.
No, ako ga samo racionalno želimo dokučiti, a razum shvaća samo mjerljivo i materijalno, nikada do Boga nećemo doći. Ne možemo vidjeti boje tako da zažmirimo ili da zatvorimo oči sebi i drugima, nego da otvorimo oči.
|
